Rane teorije motivacije

Postove posvećene teorijama motivacije podijelio sam na rane teorije motivacije i na kasne teorije motivacije jer mislim kako postoji značajna razlika između teorija koje nazivamo ranim teorijama motivacije i teorija koje nazivamo suvremenim teorijama motivacije. Osnovna je razlika u tome što su klasične teorije onova iz kojih su nastale suvremene teorije, međutim te klasične teorije, za razliku od suvremenih nemaju znanstveno uporište.

Rane teorije motivacije nastale su pedesetih godina 20. stoljeća i do danas predstavljaju najpoznatije teorije motivacije iako je njihova točnost, u najmanju ruku, upitna. U rane teorije motivacije spada Maslowljeva hijerarhija potreba , teorija X i Y i dvofaktorska teorija.

Teorija hiijerarhije potreba

Vjerojatno najpoznatija motivacijska teorija, unatoč tome što niti jedno znanstveno istraživanje nije dokazalo njezinu točnost. Tvorac teorije je Abraham Maslow koji je pretpostavio da svaka osoba ima određenih 5 potreba koje se nalaze u određenom odnosu, odnosno poredane su hijerarhijski. Najčešće se potrebe prikazuju u obliku piramide.                                                                                                                              

                                               

Osnovne fiziološke potrebe i potrebe sigurnosti Maslow je nazvao potrebama nižeg reda, a potrebe pripadanja i ljubavi, poštovanja i samoostvarenja je nazvao potrebama višeg reda. 

Fiziološke potrebe, u koje spada glad, žeđ, zaklon, zrak, seks i druge tjelesne potrebe, te potrebe sigurnosti, u koje spada zaštita od fizičkih i emocionalnih povreda, zadovoljavaju se izvana i to stvarima kao što su plaća, osiguranje hrane, wc-a i sličnih stvari na poslu, dok se potrebe višeg reda zadovoljavaju iznutra, odnosno unutar osobe. 

Važno je napomenuti kako je Maslow smatrao da je pojedinac u određeno vrijeme motiviran za zadovoljenje jedne potrebei to prema hijerarhiji. Ukoliko nije zadovoljena potreba nižeg reda, pojedinac ne razmišlja o potrebama koje u hijerarhiji dolaze iznad. 

Ta je teorija i danas najpoznatija, vjerojatno zbog svoje jednostavnosti, međutim razna istraživanja su pokazala kako ta teorija nije točna, odnosno da nema znanstvene potvrde za nju. 

Teorija X i Y

Začetnik te teorije je Douglas McGregor. On je ljude gledao sa dva dijametralno suprotna gledišta. Prvo je negativno i naziva se teorija X, dok je drugo pozitivno i naziva se teorija Y. Ovisno o tome kakvi us zaposlenici, menadžer im se treba prilagoditi, odnosno treba prilagoditi metode koje koristi pri njihovoj motivaciji.

Teorija X na ljude gleda kao na jedinke koje ne vole rad, te ga izbjegavaju. Kako je tome tako, menadžeri su primorani radnike stalno nadgledati, ili im prijetiti kaznama. Dalje, ta teorija smatra kako radnici izbjegavaju svaku vrstu odgovornosti i kako vole formalne upute. Uz sve to, teorija X smatra i da radnici nemaju  ambicija te da im je vlastita sigurnost na prvom mjestu.

Teorija Y za razliku od teorije X na radnike gleda u potpuno drugom svjetlu. Zaposlenicima je rad prirodan te na njega gledaju kao na igru ili odmor. Menadžeri ne trebaju usmjeravati i kontrolirat iradnike ukoliko su oni predani ciljevima. Radnici vole preuzimati odgovornost i vole sami smišljati inovativna rješenja.

Prema McGregoru za radnike iz teorije X na primarno su mjestu Maslowljeve potrebe nižeg reda, dok su za radnike iz teorije Y važnije potrebe višeg reda.

Kao ni Maslowljeva teorija, niti ova nema znanstveno uporište.

Dvofaktorska teorija

Meni osobno jedna od dražih teorija čiji je začetnik Frederick Herzberg. Vjerovao je kako stava koji osoba ima prema poslu određuje njezinu uspješnost na istom. Nakon što je proveo istraživanje došao je do zaključaka kako su ljudi koji su se osjećali loše na poslu davali različite odgovore od onih kojima je na poslu bilo dobro. 

Herzberg je došao do zaključka kako različiti faktori utječu različito na zadovoljstvo i na nezadovoljstvo poslom. Herzberg je tada došao do zaključka kako suprotni oblik od zadovoljstva nije nezadovoljstvo već izostanak zadovoljstva, dok je suprotni oblik nezadovoljstva izostanak nezadovoljstva.

Nakon što je tako postavio stvari, Herzberg je raščlanio komponente posla na one koji uzrokuju nezadovoljstvo i na one koji povećavaju zadovoljstvo radnika i motiviraju ih. Čimbenike koji uzrokuju nezadovoljstvo nazvao je higijenicima, a čimbenike koji uzrokuju zadovoljstvo motivatorima. 

Herzberg u higijenske faktore svrstava plaću, fizičke uvjete rada, sigurnost zaposlenja i sl., dok u motivatore svrstava čimbenike koji su povezani sa samim poslom, ili s njegovim rezultatima. Dakle motivatorima smatra promaknuće, priznanje, odgovornost i tako dalje.

Kako ni prije navedene teorije, niti ova nije znanstveno dokazana. 

Baš stoga što ove teorije nemaju znanstvenih dokaza, odvojio sam ih od prikaza suvremenih teorija koje su dokazane u znanstvenim istraživanjima. 

Unatoč očitim nedostacima i propustima, klasične teorije je iznimno bitno poznavati jer su temelj za suvremene teorije, a i određeni njihovi djelovi su svakako primjenjivi u stvarnom životu. Klasične teorije motivacije, ukoliko nekoga zanima i bolje i opširnije objašnjenje su opisane u raznim knjigama. Većinu svoga znanja sam "prisvojio" iz knjige Bitni elementi organizacijskog ponašanja, S. P. Robbinsa, u izdanju Mate d.o.o. iz 2000. godine.

Teorije motivacije su dostupne i na internetu, i to na mnogo stranica. Osnovne informacije su dostupne na: http://hr.wikipedia.org/wiki/Motivacija

U sljedećem postu ću se pozabaviti suvremenim teorijama motivacije, koje su, za razliku od navedenih ranih teorija, svoju uspješnost potvrdile i u znanstvenim istraživanjima.